Putovanje, poezija moderne civilizacije

O putopisu i putovanju... Stupanje putopisa u središte zanimanja književne teorije i društvenih i humanističkih znanosti relativno je nedavnog datuma: u posljednjih nekoliko desetljeća on se proučava ne samo kao književni tekst, već i kao tekst kulture.U tom smislu putopisna književnost ima dugu i nestalnu povijest koju je, do prije nekoliko desetljeća, s osvitom postmoderne, uglavnom živjela na rubu zanimanja književnopovijesnog i književnoteorijskog proučavanja.Prvi opisi "odiljanja" pojavljuju se još u egipatskim i tibetanskim knjigama mrtvih u obliku simboličkih putovanja duša nakon smrti, potom u Starom zavjetu kao opis Mojsijeva putovanja u Obećanu zemlju, a također i u drevnim epovima kao što je Homerova Odiseja, koja je zapravo jedan golemi putopis Odisejeva povratka na rodnu Itaku.Tko su putopisci? Poznati hrvatski putopisac Josip Horvat: "Putopisac je često u svojim spisima i etnograf i geograf, političar i sociolog, historičar i muzičar, ponajčešće pak i novinar".A da je glasoviti A.G. Matoš, definiravši putovanje kao "poeziju moderne civilizacije", bio u pravu, argumentiraju i suvremeni hrvatski (puto)pisci te njihova djela, čiji je niz podugačak... Zašto ljudi vole putovati? Navedi moguće razloge putovanja. Jesu li sva putovanja jednako zanimljiva? Što očekujete da ćete pročitati u putopisu? Pogledajte video te odgovorite na pitanja ispod videa. Pogledajte video i odgovorite na pitanja ispod videa. Po čemu se razlikuju ova videa? Komentirajte razlike motivacija za putovanje. Željko Malnar, istraživač, putopisac i filmski radnik. Kao vođa ekspedicija postaje poznat nakon što je prošao pustinju Dašt-i-Margo (Pustinju smrti, u Afganistanu), džungle na Šri Lanki, pustinju Thar u Indiji te džungle Amazone.Za uspjehe u zbližavanju i razumijevanju različitih kultura kao počasni građanin dobio je ključeve grada Forth Wortha u Texasu (zbog izvanrednih rezultata expedicije "Around the Tropic World" čiji je bio zapovjednik). Osim njega, zlatne ključeve dobili su još samo džezist Ornet Colman i astronaut Neil Armstrong. Jedini je stranac nositelj titule 'seuli' (poglavica koji govori) u polinezijskoj državi Zapadnoj Samoi. Dobitnik je brojnih priznanja za djelatnosti u sklopu svojeg istraživačkog rada. Željko Malnar i Borna Bebek: U potrazi za Staklenim gradom Iz književne kritike:Željko Malnar i Borna Bebek, kao neka vrsta hrvatskog Corta Maltesea i njegova prijatelja Rasputina, putuju Turskom, Iranom, Indonezijom, Indijom, Afganistanom, Tibetom… u potrazi za mističnim tajnama, paralelnim svjetovima ali i za samim sobom. Oni se spuštaju u špilje Kapadokije, silaze u podzemni svijet mrtvih s ljudožderima na Solomonskim otocima, otkrivaju tajne posljednih pripadnika naroda Kailaša i ulaze u Stakleni grad s budističkim svećenicima na Tibetu. Putovanje je opasno jer treba preživjeti susrete s divljim indijanskim plemenima, krijumčarima opijuma ili ponosnim pripadnicima nikad pokorenih Patana u bespućima Pakistana, treba prejedriti Azijski ocean i popeti se na Himalaju, ali oni nisu samo u potrazi za znanjem, njima je draga i avantura...Malnarov i Bebekov «Stakleni grad» istovremeno je putopis, antropološka rasprava, utopija, komparatističko-filozofska studija, ali i tekst koji se čita u jednom dahu. Ovakvo djelo ne nastaje slučajno. Željko Malnar i Borna Bebek, U potrazi za Staklenim gradom (1987.)Autori putopis posvećuju ženi i navode: "Ova knjiga je alegorija. Stakleni grad je žena, a put na Istok je put čovjeka u samog sebe."Ovo je ulomak sa samog početka putovanja, Okus ceste Mijenja li nas putovanje? Ako da, na koji način? Obrazloži. Davor Rostuhar, Samo nek' se kreće! Iz književne kritike:Davor Rostuhar hrvatski je putopisac, fotograf i pustolov. U siječnju 2018. godine postao je prvi Hrvat koji je pješke s obala Antartike došao na Južni pol.Svatko sanja ili ima svoj san, netko sanja o novim stvarima, a netko, kako autor kaže, o putovanjima. On je svoj dječački san odsanjao zajedno s prijateljem iz djetinjstva te su se kao devetnaestogodišnjaci biciklima uputili na put oko Mediterana. To je putovanje bilo izazov u svakom smislu, a ono im je omogućilo upoznavanje novih krajeva, zemalja, ljudi, kultura, običaja... Vozeći se od Zagreba preko Crne Gore, Albanije, Grčke, Turske, Sirije, Libanona, Izraela, Jordana i Egipta, pisac se propitkuje o životu, vjeri, odnosima muškaraca i žena, dobroti i drugim univerzalnim pitanjima kojima su ljudi zaokupljeni. Na tom putovanju preispituje i sebe, svoje granice u interakciji s drugima – od siromašnih beduina, neobičnih skvotera, asketskih svećenika do vojnika i bogataša istovremeno prolazeći dolinom Eufrata, pustinjom, uspinjući se na okrutnu snijegom pokrivenu planinu, spavajući pod zvijezdama ili u skučenu podrumu napuštenih zgrada. Davor Rostuhar, Samo nek' se kreće! (2009.) Jednog dana još tamo na početku srednje škole, pričao sam s prijateljem o putovanjima. Vozili smo se biciklom i zaključili kako je bicikl odlično sredstvo za putovanja. U mašti smo otišli s njim u krug oko Sredozemnog mora. Tada smo bili daleko od preuzimanja moći nad svojim životom, ali bili smo djeca. Tada nismo još znali kako provesti tako nešto u djelo, funkcija te faze života bila je brainstorming – snivanje i maštanje. Ono što je mene već tada razlikovalo od mog prijatelja i većine naših vršnjaka, bilo je to što nisam znao razlučiti maštu od realnosti, san od jave. Ja sam tada rekao „Idemo!", isto tako nadobudno kao i on, samo što sam to najozbiljnije mislio. To se ponekad čini kao bolest, neka greška u sistemu, ali možda... Možda smo zaboravili biti djeca, prerasli ono djetinje i nastavili dalje bez položenog ispita iz prve faze života. Možda... Ljudi tada odrastu i nauče pravila igre koja nalažu strah od nemile egzistencije. Zaborave da su bili djeca i da su tada mogli sve. (...)Nova godina, 2001. Sjedio sam u Gaudijevom parku u Barceloni i pogled mi je hipnotičkom mirnoćom pikirao u daljine mediteranskog mora. Odluka je pala. Želim ga zaokružiti! Put biciklom oko Mediterana! Počni raditi na tome! Odlazio sam kao dijete; imao sam 19 godina. Put sam tada doživljavao kao inicijaciju. Proces u kojem dječak postaje muškarac, ali zato se mora suočiti sa svijetom i preživjeti u njemu. Nisam znao što me čeka. Nisam nikad bio bolestan, a da roditelji nisu bili blizu. Nisam nikad bio ostavljen na milost i nemilost životu. Ali, koliko god sam bio zbunjen, osjećao sam neki osmijeh sigurnosti. Ruku zaštitnika. Predosjećaj da strah nema smisla; život će postati igra, igra će postati ples. Davno je cijela Zemlja istražena, osvojeni najveći vrhunci i najdalji zakuci. Znao sam da ne krećem ni u šta novo. Ali meni je to bio odlazak u otkrivanje svijeta. Što iz teksta Davora Rostuhara saznajemo o svrsi putovanja? Xavier de Maistre: Putovanje po mojoj sobi (1810.) Xavier de Maistre živio je u vrijeme epohe romantizma kada su se ljudi osobito zanosili putovanjima i egzotičnim krajolicima te pokazivali osobit interes za druge kulture. U skladu s time, i Xavier de Maistre odlučio je poduzeti dugo putovanje dalekim krajevima te napisati putopis. No, na svoju je sreću ili nesreću, neposredno prije putovanja sudjelovao je u dvoboju zbog razmirica oko partije bilijara te mu je dosuđen kućni pritvor. Zbog toga, dakako, putovanje nije dolazilo u obzir, no od ideje putopisa nije odustao.Iz književne kritike:Kada mu je 1790. određen kućni pritvor zbog sudjelovanja u dvoboju, Xavier de Maistre je u jednom trenutku dokolice došao na genijalnu ideju: za razliku od razvikanih istraživača i njihovih putopisa s grandomanskih putešestvija, opisat će svoje putovanje po sobi u kojoj je bio zatvoren! Tako je, igrom slučaja, vojnik koji je bio potpuno predan svojem zvanju i nikada prije nije pomišljao na pisanje, postao pisac. I to kakav!Jednostavno, prepuštajući se mašti otvorene duše, slobodnih misli i osjećaja, ispisao je lucidno i lepršavo djelo satkano od digresija, dosjetki, usklika i anegdota. Stvari u sobi: namještaj, pismo, portret, sasušeni cvijet ili uspomene na ljubljenu ženu – sve je oslikao sanjarski poetično, uz profinjenu šalu i sjetan osmijeh.Iako je u životu puno putovao, od Italije do Rusije, gdje je ratovao i kasnije živio i umro, Xavier de Maistre poručuje dobronamjernom čitatelju da uživa u svojem okruženju, u malim stvarima i ljudima, da u naoko dosadnoj svakodnevnici, uoči i otkrije »čudesan svijet«. Ili, kako je to Alain de Bottom, jedan od njegovih štovatelja, ljepše napisao: "U svojoj ružičastoplavoj noćnoj košulji, zadovoljan unutar zidova svoje spavaće sobe, Xavier de Maistre nas poziva da, prije no što se otputimo u udaljene krajeve, pokušamo oko sebe vidjeti ono što inače gotovo ni ne gledamo." Xavier de Maistre: Putovanje po mojoj sobi (1810.) Nakon naslonjača, krećući se prema sjeveru, otkrit ćete moj krevet, koji je smješten u samom dnu sobe i koji pruža vrlo lijep prizor. Smješten je na najsretniji mogući način: prve zrake sunca poigravaju se na mojim zastorima. – Za lijepih ljetnih dana promatram ih kako napreduju, kako se sunce diže duž bijelih zidova: brijestovi pred prozorom dijele ih u tisuću oblika, a njihov se odraz s mog ružičasto-bijelog kreveta divno prelijeva na sve strane. – Osluškujem izmiješan cvrkut lastavica, koje su se sjatile na krov kuće, s pjevom drugih ptica što žive na brijestovima: tada mi tisuću razdraganih misli obuzima duh, a u čitavom svemiru nema nikoga tko se tako ugodno i spokojno budi kao ja.Priznajem da rado uživam u tim nježnim trenutcima i da, koliko god je to moguće, produžujem zadovoljstvo snatrenja u lagodnoj toplini kreveta. – Ima li takve pozornice koja pruža više povoda maštanju, koja budi nježnije misli negoli ovaj komad namještaja u kojem se ponekad izgubim? – Smjerni čitaoče, neka vas ništa ne plaši – jer ionako neću zboriti o sreći ljubavnika koji u zagrljaju drži svoju kreposnu suprugu! O tom neizrecivom užitku na koji me moja zla kob osudila da ga kušam! Ne zaboravlja li majka, opijena radošću što je rodila sina, upravo u krevetu svoje bolove! Tu nas obuzimaju plodovi naših maštanja i nadanja. Napokon, u okrilju tog prekrasnog komada namještaja provodimo jednu polovicu života i pronalazimo zaborav na boli koje nam donosi ona druga polovica života. Koje li se mnoštvo istodobno vedrih i tužnih misli roji mojom glavom? Neobičan zbroj strašnih i divnih trenutaka!U krevetu se rađamo i u krevetu umiremo; to je prevrtljiva pozornica na kojoj ljudski rod naizmjence igra u zanimljivim dramama, smiješnim farsama i strašnim tragedijama. – Čas nam je to kolijevka ukrašena cvijećem – čas prijestolje ljubavi – čas mrtvački odar. Možemo li djelo Putovanje po mojoj sobi smatrati putopisom? Obrazloži. Koji ti se ulomak iz ova tri djela najviše svidio i zašto? Objasni. Zadatak: Putovanje po mojoj sobi Već više od mjesec dana prisiljeni smo neprestano boraviti u svom domu, i zasigurno smo postali svjesniji svog osobnog prostora. Stoga je vaš sljedeći zadatak opisati putovanje po vlastitoj sobi, stanu ili kući po uzoru na Xaviera de Maistrea. Tekst treba sadržavati najmanje 250 riječi. Broj riječi možete lako provjeriti u Wordu pomoću opcije Pregled > Brojanje riječi. De Maistre je u svakom poglavlju opisao jedan predmet ili kutak sobe. Možete se povesti njegovim primjerom ili smisliti vlastiti način putovanja po svojoj sobi. Tekst započnite opisivanjem. Prisjetite se da uspješan opis čini poman odabir leksika. Zato, nemojte žuriti tijekom pisanja, već pažljivo odaberite riječi kojima ćete opisati sobu, dio sobe ili predmet. Prisjetite se stilskih figura koje smo učili jer vam i one mogu poslužiti u boljem iznošenju dojmova. Na primjer, razmislite čime se objekt vašeg opisa ili neka njegova karakteristika (npr. boja) može usporediti. Iz teksta treba biti vidljiv tvoj subjektivni odnos prema objektu opisivanja. Razmisli koje misli i asocijacije dani predmet u tebi izaziva. Naslov sastava je Putovanje po mojoj sobi a tekst je potrebno poslati u standardnom formatu za domaći rad na upload link. Tekst treba biti otipkan. Neke od vas ću sigurno ocijeniti.